subota, 22.03.2008.
....
teško mi je pisat, teško mi je pretočit toliku lavinu misli koja se roji poput prekrcane košnice u mojoj glavi, nemam se kome povjerit, nemam prijatelja, jedva omanju hrpicu znanaca koja ništa ne shvaćaju, ili se trude ne shvatit, koje nije briga, u jednu ih ruku shvaćam jer ni mene nije briga za njih...i opet se vraćam samoj spoznaji samoće, biti sam, jel to zaista toliko strašno?... čitam mnogo i u većini se knjiga za glavni životni strah navodi samoća, je li ona zaista toliko strašna? može li se uživati u samoći? mislim da je tome krivo društvo i cijeli društveni poredak koji te bombardira slikama i reklamama najboljih, uvijek nasmješenih prijatelja, dvoje ljudi u strastvenom poljupcu u suton na nekoj od havajskih plaža, sliku sretnih roditelja i uspješene im dječice u svim područjima njihovog života, pitam se koliko je zaista takvih obitelji i prijatelja i parova, sad kad shvaćamo da su to iluzije i nedostižni ideali zašto to radimo sami sebi, ionako je svaki čovjek rođen sam i umire sam bez obzira na broj ljudi koji ga okružuju, sami smo na svijetu, nema nikoga tko bi ti pružio ruku, zaboravi! to su sve društvene izmišljotine i pizdarije, moraš, moraš, moraš!!! samo jebeni imperativi, mislim koji kurac?!? još mi nije jasno to što se ljudi toliko trude i trče i zapinju pa se dižu i opet trče u ostvarenje sna nametnutog od samog društva, obrazuj se, oženi se, rasplodi se, umri, to su otprilike ti stadiji, mislim jel moguće da su svi drugi slijepi, da ovakva razmišljanja poput moga nisu nikome pala na pamet?"!?! i onda kad ne uspiješ svi te se lagano odreknu, odjednom postaješ "čudan u zadnje vrijeme", s glavom u oblacima, nepoželjan da te vide s drugima (vjernim sljedbenicima sistema), nikad mi neće biti jasno zašto se ljudi toliko forsaju da budu ono što nisu, svi smo mi jebene životinje i tako umiremo bez obzira na skupe krpetine koje nosite i aute koje vozite...jebeni ljudi!
...svakim danom vidim sve više razlika koje stoje među nama, svaki dan si mi sve dalja, mislim da je ono najbolje već daleko iza nas, sad samo čekamo da pukne samo od sebe, ti znaš da ti ja to nikad neću reć, ali bila si jedna od onih osoba koje su se istakle, koje su se mrvicu približile pojmu prijatelj, koje su pokazale da ih zanima i da im je (pa bar i tu mrvicu) stalo... sad sve opet iz početka, kao što već odavna rekoh, prijateljstvo je pokretna tvornička traka, kako jedan prođe tako drugi dođe... žalosno je samo što su mene smjestili na odjel sa tvorničkim greškama...
utorak, 11.03.2008.
..zaborav
dijete u noći
kao ti i ja
stranac u prolazu
kao ti i ja
cvijeće na granici
tone u san
žena u krevetu
kao ti i ja
dodir usana
oznojena tijela
daleko od ljubavi
kao ti i ja
jutro na obali
kao ti i ja
napušteni brodovi
plivaju lijeno
rastočene olupine
kao ti i ja
A.
nedjelja, 20.01.2008.
...
... nisam dugo pisao, ali to ne znači da se u tom periodu nije ništa događalo, događalo se tj. dogodilo se mnogo toga samo nisam se mogao natjerat kroz to prolazit još jednom pišući na blogu...evo i sad kad sam napokon smogao snage ukopčat se na blog, riječi jednostavno ne dolaze, pitam se zašto? jesam li možda već sve rekao? sve ćešće mi se čini da jesam... hoću li više ikad vidjeti tvoje lice? pitala si me davno zašto sam sam? na neki čudan način to pitanje mi i danas prolazi kroz glavu, ostavilo je na mene neki čudan dojam koji ne mogu objasnit... ne želim da se to dogodi, sve sam sigurniji u to, zapravo niti ne znam želiš li ti to uopće?, u jednom idealnom svijetu to bi čak možda i bilo ostvarivo, ali ne u ovom, ne danas, ne nikad. ne želim kroz to ponovno prolazit, vjeruj mi stvarno ne želim... želim biti sam, to je moj odabir, molim te poštuj ga. Uopće mi nije jasno zašto bi išta željela, (pa i prijateljstvo) sa mnom... znaš i sama da ne volim ljude, smatram da je čovjekova najveća slabost ljubav i osjećaji uopće, vrlo lako upada u tu zamku a kasnije se vrlo teško iz nje izvlači, jednostavno ne želim sudjelovat u toj ludoj igri. nadam se da ćeš pronaći nekog, nekog tko te dostojan. evo, i opet se događa, toliko misli mi se vrti po glavi ali nikako da ih uobličim u riječi, a možda za to niti ne postoje riječi, postoje samo neke približne rječi koje ionako ne bi bile dovoljne... zaboravi me. :(
ponedjeljak, 26.11.2007.
...
jebeni slom, ponovo..., zabrinjava me to, događa se sve ćešće i ćešće... nemogu izdržat više... plače mi se a suze stoje u dnu oka, odvratno, jebeno se gadim samom sebi, mrzim se, mrzim ovu jebenu patnju koju skupljam okolo, koja me cijelog života okružuje, ne zavrijeđujem ništa do prijekornog pogleda slučajnih prolaznika, ne zavrijeđujem ni taj jebeni toliko kratki trenutak, i taj treptaj oka potrošeno je vrijeme...jebene lažne nade i sve, govorim sam sebi: drž' se, nedaj se jer je blizu, isuviše blizu za moj ukus, ako ovaj put popustim stvarno ću otić ukurac... maknite se... suviše ste blizu, prešli ste odavno tu granicu pristojnosti... i idete nezaustavljivo naprijed, prema meni... a ja stojim, stojim ko zaklana kokoš, stojim, prestrašen i čekam da me zaobiđete, da me ne vidite... to je jedino što se usuđujem željet i tražit od vas... ostavite me na miru. SVI. ... da... i ti neznanče koji naletiš na blog također.
nedjelja, 28.10.2007.
...
slab sam od lutanja ovim izmišljenim svijetom, od ovog žigosanja sa svih strana, dosta mi je, jedino što mi je preostalo je ovaj oklop, ovo bezvrijedno tijelo koje stari, koje propada svakim danom sve više, nekontrolirano, plavi podbuhli podočnjaci, tupi pogled, usporenje kretnje, bezvoljnost, apatija, bezvoljnost svakog novog koraka, svakog novog pogleda oko sebe, u druge ljude... više uopće ne razmišljam, trudim se odagnati ovu stvarnost svim silama, trudim se ne sudjelovati, trudim se ne biti, ne postojati. Želim doseći neki drugi nivo, neku drugu dimenziju, jer očito u ovu surovu i ograničenu ne spadam, osjećam pritisak, osjećam skučenost koja vodi klaustrofobiji moga života. svakim danom taj se prostor sve više smanjuje. ne želim realnost ovakvu kakva je, ne želim nešto nametnuto, nešto tuđe... želim bit ostavljen na miru. znam da je ovo vama čudno ali molim vas pustite me, ne razapinjite me svojim stvarima, ne trpajte ih meni jer ih ne želim, ne zaslužujem. nije ni bitno. želim otploviti, želim nestati, jel to uopće moguće pitam se? mora li rješenje uvijek bit toliko radikalno, svakim danom mi se čini da mora. pijem. pijem mnogo i često. pijem sam i u drušvu. dobro je. tad je dobro. taj blaženi alkohol je jedina stavr koja mi još daje nadu. i tu uopće ne mislim na alkohol kao sredstvo pripadanja drugima. kad pijem osjećam. duboko. lebdim. bježim. proživljavam nešto što nikad ne bih mogao s vama ljudima. taj jedan osjećaj da se može sve. vrištim iz petnih žila. nije me briga jer je to samo moj svijet u kojem vladaju samo moja pravila. nema pravila. nema pretvaranja i licemjerja. sve je lako i bezbrižno. nema problema. tad se osjećam dobro. smireno. i u svemu tome najviše mi teško pada triježnjenje. padanje na nos u ovu surovu stvarnost. u ovu bijedu. kao kad vas neko opali šakom nasred nosa. osjećate tu krv. osjećate kako se slijeva. taj metalni okus. i opet sve ispočetka. opet sve te laži i nepravde. nikad se neće promjeniti. jer je čovjek biće navike i rutine.nitko ne zna kako je biti zarobljen. kako se osjećati kao jebeno pregažneo pseto na cesti. nitko to ne zna bolje od onoga koji to prolazi. znam da nitko to ne može shvatit, niti ja tražim da netko shvati. bitka je za mene davno izgubljena. mogu samo sebe krivit za sva kriva skretanja kojima krenuh. nikad sreće, nikad zadovoljstva ovo biće vidjelo nije. sve je to samo krinka, mene kao čovjeka. jednom davno sam volio. nikad nisam bio voljen. nemoj mi to radit. molim te. vjeruj mi, ne želiš me ovakvog. zavrjeđuješ bolje. kad se sve zbroji ostajem sam. tako je najbolje. vjeruj mi.
četvrtak, 06.09.2007.
ssš...
Ostao sam, dakle, sam na zemlji; nemam više ni brata, ni bližnjega, ni prijatelja, ni društva osim sebe samoga. Najdruževniji i najljubazniji od svih ljudi bio je jednodušno prognan iz njihova društva. U svojoj pretjeranoj mržnji tražili su koje bi mučenje moglo biti najokrutnije za moju osjetljivu dušu i grubo su raskinuli sve veze koje su me s njima spajale. Ja bih volio ljude usprkos njima samima. Tek kad su prestali biti ljudi, uspjeli su pobjeći od moje ljubavi. I sad su, dakle, stranci, neznanci, ukratko, za mene ništavni, jer su tako htjeli. Ali odvojen od njih i od svega, što sam ja sam?....
J.J. Rousseau
utorak, 26.06.2007.
:(
Sve više uz tebe sam sam,
sve više, uz mene, sama si ti,
neki drugi ljudi
mi smo postali.
Nikog nisam volio,
tako kao tebe,
nikom nisam dao
kao tebi, sebe.
I svakim danom,
sve te manje ima,
sve si tiša,
sve si dalja...
Dok ja svom silinom srca,
koje dok kuca,
koje dok traje
ljubav ti šalje.
I svakim danom
sve te manje ima
sve si tiša,
sve si dalja...
Oko srca naših, ograde kao žice,
više nismo sretni,
više nismo sretni...
Možda smo se previše voljeli,
možda smo izgorjeli,
ali to više nisam ja,
ali to više nisi ti.
Gdje smo pogriješili?
Ako znaš, reci mi,
možda smo u plamenu
ljubavi izgorjeli, možda smo u plamenu
ljubavi izgorjeli...
BiP
četvrtak, 10.05.2007.
...
ja sam sablast na cesti
daleko od kraja
imam slomljeno srce
i oci bez sjaja
sve sto imam u glavi
je sve sto znam
hajde stani kraj mene
da ne budem sam
sve dok gori fantasticna vatra
ja sam slobodan
M.
utorak, 01.05.2007.
...ne trazi me
iako zelim da me nades
ne spasavaj me
iako zelim da me spasis...
M.
subota, 28.04.2007.
...ISUSE pa u tri pičke materine i sve, nek se sve goni u kurac i nek crknu svi do jednoga, ne mogu vjerovat koji su ljudi debili i kreteni, ne vjerujem da ja budala opet nasjedam na već stare i ofucane trikove, ne treba upoznavat ljude, ne treba se s njima družit, svi do jednog su same budaletine i prokletnici naravno uključujući i mene, odvratan osjećaj je kad se napokon tvoja razmišljanja pretvore u zbilju.... bah pa šta sam drugo i mogao očekivat od neandertalne životinje ko što je čovjek, nikad više neću, ne želim upoznavat nove ljude, to je zlo ionako se sve to pretvori u kurtoazne razgovore i priglupo smješkanje kad ih sretneš na cesti ili u busu, ne treba ih upoće opažat na cesti, nisu vrijedni nitijednog pogleda, niti jedne slučajne misli, ovaj put ću stvarno učit na greškama, hvala bogu cijeli moj život je jedna velika greška pa bar što se učenja na njoj/njima tiče tu neće bit problema, ne želim više nikog znat, upoznat, ne zanimaju me vaši bijedni životi, vaši hobiji, vaši proglupi i zaostali stavovi, vaše mutave face, vaše izlike, vaši uski pogledi na svijet, odbijam sudjelovat u tome, odvratna licemjerna gamadi, dabogda crkli svi sutra ili samo ja nije bitno, OSTAVITE ME NA MIRU, ODAKLE VAM PRAVO UOPĆE BILO ŠTA GOVORIT???, ne prilazite mi više, ne želim vas u svojoj blizini, niste mi potrebni, ne želim biti još jedan u nizu takozvanih prijatelja koje ćete koristit da se drugima možete hvalit kako ste super, kako ste druželjubivi i uvijek spremni pomoć, pijavice jedne, MRŠ ....bijes me obuzeo, ljutnja je neopisivo bezgranično velika, razočarenje po ko zna već koji put... još mi samo preostaje da zahvalim neznancu na ovom katarzičnom iskustvu, hvala ti.
NE TREBA UPOZNAVAT NOVE LJUDE, Treba znat kako se riješit već poznatih...
A.
ponedjeljak, 23.04.2007.
polako ali sigurno klizim prema rubu, svakim danom sam sve bliže, svakim danom moja odluka je čvršća....praznina.
subota, 14.04.2007.
..
razočaran sam i shrvan...opet dopuštam da se po meni gazi.....ma, ionako nema smisla, sve se ponavlja i vrti u krug....budalo jedna....idiote...a bilo je naznaka ka boljem...naravno da razočarenje dolazi kako to nisam predvidio....događalo se i prije....gdje si...jebem ti mater GDJE SI????....zašto me ostavljaš u raljama njih koje prezirem...sad tek polako shvaćam...nije te nikad ni bilo...tuga.
četvrtak, 12.04.2007.
srijeda, 11.04.2007.
utorak, 10.04.2007.
...
evo..opet me nešto nagnalo da počnem pisati, pitam se ima li smisla uopće išta započinjati kad na kraju sve ispadne uzaludno, sve se na kraju svede na puko ništa, na nulu, na bijedu i jad koji vladaju mojim bićem i cjelokupnim svemirom, okružen sam zlom, licemjerjem i patnjom koja dopire sa svih strana, mladi ljudi umiru a ja se pitam zašto? zašto u kurac zašto se to događa, Bože gdje li si sada kad te trebaju ljudi, gdje se skrivaš, zašto si odsutan, zašto nas stvori? Odgovori mi da znam jesi li mrtav ili živ? Za mene si mrtav.... jer u dobra govna si nas uvalio, u dobra govna zvana život, rođeni smo da trpimo sve jebene nesreće ovoga svijeta, a zašto? to je moje pitanje koje si postavljam, postoji li uopće odgovor, znaš li ga ti uopće.. sve više vjerujem tj. već polako znam da si plod ljudske mašte..mislim ko te ne bi izmislio kad se ovakva sranja događaju u svijetu, ti si ta posljednja nada čovjeku, običnom malom čovjeku a nada je uzaludna jer nam ona ništa ne garantira, onda je samo paravan za još veća zla kroz koja moramo proć da bi došli u tzv. vječni život, u vječnost, koliko puta sam već čuo tu riječ... vječnost...što je to ima li to veze s tobom ili je to samo još jedan od paravana i bjega od naše očite sudbine..od smrti..e pa meni je dosta ne želim više bježati od očitoga..umrijet ću, pa šta svi su dosad umrli i po mojim razmišlanjima mislim da nisu dosegli vječnost, mislim da su postali hrana crvima i to je to, vječnost je sjebana stvar i ti ako uopće postojiš to dobro znaš... ako si toliko dobar zašto sve ovo dopuštaš...zašto dopuštaš da se ljudi osjećaju nevoljeno, odbačeno i odjebano od svijeta, zašto dopuštaš da ljudi postaju đubrad i da normalnim ljudima rade sranja, jeli naša sloboda zaista toga vrijedna? jel vrijedna svega ovoga, svako ko se s imalo mozga osvrne oko sebe uvidjet će da ovako više ne može, jel ovako izgleda propast svijeta, jel ovo apokalipsa, kraj? bilo bi mi čudno misliti da nije...nije li ovo samo obmana poslana s vrha, nije li sve ovo samo laž, varka, da bi pojedinci postigli ono što žele? što više navodim razloga to mi je manja volja za životom, stalno čujem da je život dar i da se ne treba potrošit uzalud, ali ja te opet pitam kakav mi je to dar, jeli to zaista dar božji, mrzi li nas bog toliko da uživa u našoj svakodnevnoj patnji??? želim umrijet, želim smrt jer nisam siguran da želim znat kuda sve ovo vodi, ne želim bit sudionik svega ovoga, ako se ovo zove život ŽELIM SMRT, želim napustiti ovaj svijet a to je jedino moguće na taj možda naoko okrutan i sebičan način ali to je jedini izlaz, spreman sam na sve, spreman sam, ne želim ništa što mi ovo društvo želi dati, ne želim ništa njihvo, rađe odabirem smrt, ne mogu protiv sebe, ja jednostavno nisam duša kojom se manipulira, gazi i vijeđa druge, dosta sam toga već proživio i ne sviđa mi se to, jel to zaista to, jel to sve od jebenog života što možeš dobiti???, odbijam biti takav, odbijam biti đubre i stoka, pa ako sam zbog toga manje čovjek neka tako bude, možda čitaču i jesam vrijedan prijezira, možda bi me trebalo osuditi zbog ovih riječi, možda bi me trebalo podvrgnuti još težim fizičkim kaznama, spreman sam ih sve prihvatiti samo u zamjenu za nešto drugo jer gore od ovoga ne može, možda na ovome svijetu postoji ili će u budućnosti postojati duša koja će sve ovo što pišem shvatiti, možda i ja postanem nečiji odgojitelj kao što je Nietzcheu bio Schopenhauer, možda će jednom postojat netko sličan meni tko će shvatit ova slova, do tad će ove riječi ostat samo mrtvo slovo na papiru koje će svi izbjegavat premda će duboko u sebi znat da su ove riječi vječna i nepokolebljiva istina, ljudi su plitki i površni kritiziraju nešto što uopće ne razumiju jer ako nisu nikad bili u ovoj situaciji ni ne mogu spoznat zid pred kojim se nalazim, rub litice s koje polako bacam svoje ovozemaljsko beživotno tijelo i odlazim u ništavilo i mrak...neki bolji svijet ....suza radosnica kotrlja se niz moje lice...letim......
